Povijest

04.04.2013. - 15:23 Grad Rab - O gradu rabu - Povijest | Objavio: Admin
pregledano 10583 puta | zadnja promjena: 10.10.2013. u 13:46

  • Google+

1. NEPISANA POVIJEST
Nešto od tragova najstarijeg doba u kojem je još kamen bio oruđe, oružje i oprema nalazimo sačuvane u Arheološkom muzeju u Zadru. To su ostaci nađeni na teritoriju sjeverne Dalmacije: kamene sjekire, strelice i noževi, čak i jedna ribarska udica nađena na Rabu. Inače, obala i otoci Jadranskog mora obavijeni su legendama, mitovima i pričama.

2. NAJSTARIJA POVIJEST, PRVI SPOMEN IMENA OTOKA I STANOVNIŠTVO
Prve pouzdanije podatke o najstarijoj povijesti nalazimo u starim grčkim putopisima i vodićima pomoraca. Skilaks Kariandonski (4. st. pr. Kr.) u svojim geografskim spisima pruža nam još kvalitetnije spoznaje o liburnskim otocima, pa tako i o Rabu. Nekoliko grčkih i rimskih geografa spominju u svojim geografskim spisima otok koji bi po svemu sudeći trebao biti Rab. U tim spisima Rab se spominje pod imenom Arba. Korijen tog imena dolazi najvjerojatnije od ilirskih liburna, najstarijih stanovnika Raba za koje povijest zna. Naime, na položaju današnjega grada Raba nalazilo se ilirsko-liburnsko predrimsko naselje kojeg su ilirski liburni nazvali Arba. Teško je utvrditi koliko je ime Arba staro ali javlja se najkasnije od početka željeznoga doba od kada su uglavnom poznati ostaci naselja, obzirom da ilirski liburni nisu gradili gradove i utvrde. Naime, liburnsko-ilirsko Arb, znači taman, mračan, zelen, pošumljen, stoga bi naziv Arba trebalo shvatiti kao toponim koji je imao značenje “Crni otok” vjerojatno zbog crnogoričnih šuma kojih je nekoć na otoku bilo mnogo. Od 1. st. po Kr. spominje se kod više grčkih i rimskih pisaca pod imenom Arba, Arva. U srednjovjekovnim latinskim ispravama nalazimo naziv Arbe, Arbia, Arbiana, Arbitana a najčešće Arbum. Slavenski Hrvati su u duhu svoga jezika Arbe preinačili u Rab vjerojatno već u 7. st. po Kr. tj. nakon dolaska prvih Slavena na otok. Najstariji dosad poznati spis, u kojemu nalazimo hrvatski naziv Rab je latinska isprava utemeljenja rapskog franjevačkog samostana sv. Eufemije iz polovice 15. st.

U svom povijesnom razvoju Rab je izrazito zatvoren otok pa HRVATI na otok dolaze sporije i kasnije nego na druge otoke sjevernog Jadrana, zato nijedno naselje na Rabu nema hrvatski naziv, što je posljedica spore i kasne infiltracije hrvatskog življa na otok. Osim toga na Rabu nema ranijih glagoljskih spomenika a koji se javljaju na Krku i Cresu. Veći dio rapskih plemića (inače vrlo konzervativnih i zatvorenih te se u njihovu društvenu sredinu ulazilo vrlo teško) potjecao iz Venecije ili obližnjih talijanskih gradova: Galzigna, Spalatin, Zudenigo, Dominis, Cernotta, Nimira...

[Sv. Damjan]

3. SUKOB LIBURNA S GRCIMA
Sukob Liburna i Grka počeo je već u 8. st. pr. Kr. Iako su se Liburni žestoko opirali, Grci su stalno nadirali sve dublje u po¬dručje Jadranskog mora. U povijesnim zapisima stoji da je godine 365. pr. Kr. došlo do žestokog pomorskog okršaja između Liburna i Grka negdje u blizini otoka Krka i Raba, i u toj su bici Liburni bili po drugi put potučeni. Grčki vođa Dionizije mlađi iskoristio je tu pobjedu i na sjevernojadranskim otocima sagradio više vojnih utvrđenja, koja je trebalo da onemoguće Liburnima ponovno preotimanje tog područja.
Pretpostavlja se da su ''ruševine Sv. Damjana'', ''Kašteline'' u Kamporu i ''Punte zidine'' u Loparu ostaci upravo tih vojnih logora i naseobina. Grčki se vojni logor i naseobina tada podiže i u ilirsko liburnskom naselju Arba. Čitav jedan vijek Grci su lako vladali Jadranom, no nakon sklapanja saveza između ilirskih Ardejaca – čija se država nalazila oko Skadarskog jezera - i Liburna, Grci su polako gubili prevlast na Jadranu, najprije na sjevernom dijelu pa onda prema jugu. Kad su se Ardejci namjeravali domoći i posljednjeg uporišta Grka, otoka Visa, Grci Višani su zatražili pomoć Rima i tako postali rimski saveznici.

4. SUKOB S RIMLJANIMA
Sklapanjem savezništva s Grcima Višanima rimljani dobijaju uporište na Jadranu te im raste apetit za prevlast nad Jadranom. Došlo je do žestokih sukoba i 228. pr. Kr. rimljani prisiliše ardejsku kraljicu Teutu na pre¬daju. Teuta im je morala ustupiti dio svojih posjeda i odreći se savezništva s Liburnima i Grcima Faranima, a u isto vrijeme su Liburni i Grci morali priznati rimsko vrhovništvo. Ona područja na Jadranskoj obali i otocima koja su pripala rimljanima, postaju značajna uporišta za daljnje prodiranje rimljana u te krajeve. Uvidjevši opasnost, do tada nesložna ilirska plemena ujedinjuju se u borbi za oslobođenje od rimljana. Istovremeno, rimljani obnavljaju porušene grčke utvrde i grade nove, naročito na otocima. Jedna od tih vojničkih postaja za brodovlje podignuta je u 2. st. pr. Kr. na mjestu gdje se danas nalazi grad Rab. Iliri su se vladavini rimljana odupirali još dva stoljeća, dok 9. godine po Kr. rimljani nisu slomili njihov posljednji ustanak.

5. VRIJEME RIMSKE VLADAVINE
- STATUS MUNICIPIM ARBA
- EPITET FELIX ARBA
- KRŠĆANSTVO RIMSKE ARBE

Rimska vojna postaja bila je dakle podignuta već u 2. st. pr. Kr. na mjestu prethodne grčke vojne postaje koja se pak nalazila na prethodnoj ilirsko-liburnskoj naseobini Arba. Ta rimska vojna postaja – naseobina, 10. godine prije Krista dobiva status municipija tj. Grada sa samostalnom gradskom upravom. Naime, rimski car Oktavian August dao je oko Arbe podignuti zidove i sagraditi tornjeve (murum et turres dedit) za obranu, podigavši dotadašnju rimsku naseobinu u red rimskih municipija što znači da je Arba imala najvažnije atribute antičkog grada. To dokazuje ulomak natpisa koji je po svoj prilici bio urezan na jednom od blokova gradskog zida koji se u donjem tekstu spominje i to najvjerojatnije u zapadnom dijelu uz gradska vrata:
Imp(erator) Caesar D(ivi) f(ilius)
Augustus
imp(erator) XII trib(uncia) pot(estate) XIII
murum et turres dedit
Arba time postaje Rim u malom. Dobija svoj statut, gradsku upravu sa činovnicima – tribunima, gradsko vijeće, vojničke časnike, gradske blagajnike i pobirače poreza te svećenike. Danas od svih tih građevina nalazimo vrlo malo. Pronađeno je svega nekoliko natpisa, od kojih su neki i nestali a spominju značajnije događaje iz tog vremena. Nešto ostataka iz tog vremena ugrađeno je u građevine podignute u srednjem vijeku kao što su zvonici, crkve itd. Nakon dobivanja statusa municipija započinje intenzivnije naseljavanje romana. Prema podacima sa spomenika iz 2. i 3. st. po Kr. vidljiv je intenzivan razvoj Raba u vrijeme cara Antonina. Upravo iz 2. – 3. stoljeća datira amforica sa epitetom Felix Arba. Epitet felix ne javlja se često a dobivali su ga samo pojedini gradovi i provincije rimskog carstva npr.: Rim, Ravena, Akvileja u Italiji, Kartaga u Africi, a u istočnim provincijama: Kremna, Berit i Heliopol. Epitet felix je uglavnom isticao slavu, uspon i prosperitet grada ili zahvalnost za posebne zasluge. Rab je prvi grad u provinciji Dalmaciji koji je dobio taj epitet jer su spomenici koji Saloni daju taj epitet (Martia Iulia Valeria Salona felix) kasnijeg datuma.

U rimskoj provinciji Dalmaciji kršćanstvo je poznato već u 1. st. po Kr. Ono dolazi u Dalmaciju s domaćim veteranima koji su kao vojnici služili najviše na istoku i sa vojnicima istočnih rimskih legija koji su običavali služiti u Dalmaciji i Iliriku. Tako i preko jednih i preko drugih kršćanstvo ulazi na ova područja. Pretpostavlja se da je crkva uredila svoju hijerarhiju u Dalmaciji tek nakon milanskog edikta 313. godine, kad prestankom progonstva nastupa za crkvu mir. Do tada kršćani djeluju diskretno. Rab ima biskupa vjerojatno nedugo nakon milanskog edikta jer je u Dalmaciji u prvoj polovici 4. st. bilo više biskupskih stolica o čemu svjedoči sv. Atanazije Aleksandrijski koji kaže da su na crkvenom saboru u Sardiki (343. - 344.) bili i dalmatinski biskupi, a Rab je donedavno važio za najsjeverniji Dalmatinski otok.
Prvi poznati rapski biskup učestvovao je na provincijskom saboru, održanom u Saloni 15. VI. 530. i 4. V. 533. i potpisao se kao: Ticyanus episcopus ecclesiae Arbensis (530) ili kao: Ticyanus episcopus sanctae ecclesiae Arbensis. Ovi izvorni podaci ukazuju i svjedoče koliki je ugled uživao rapski biskup i njegova crkva, koja jedina među potpisanim biskupima ima iznimni naziv “sancta”. Čime je rapska crkva zaslužila taj naziv nije poznato. Prema zapisniku o salonitanskom crkvenom koncilu, održanom 530. godine, pod salonitanskog nadbiskupa pripadale su na sjevernom Jadranu samo biskupije u Skradinu, Zadru i Rabu, a krčka i osorska biskupija uopće se ne spominju pa je vrlo vjerojatno da je u to doba rapska biskupija obuhvaćala cijelo područje današnjega kvarnera. Na crkvenom saboru u Splitu 928. godine rapska biskupija proširena je na čitav otok Pag i na dio susjednog kopna prema Velebitu. Velebitski dio imala je do uspostave senjske biskupije. Nekoliko godina nakon smrti posljednjeg rapskog biskupa Ivana Petra Galzinje (+1822.) papa Leon XII. bulom “Locum Beati Petri” 30. VI. 1828., dokida rapsku biskupiju i priključuje je krčkoj biskupiji.

6. SEOBA SLAVENSKIH PLEMENA
U 6. i 7. st. slavenska su plemena zauzela one krajeve u kojima i danas obitavaju. Najezdom Slavena Rimljani su se razbježali po primorskim utvrđenjima i otocima ali i ta su mjesta nakon smrti cara Mauricija 604. god. zauzeli Slaveni. Ipak, ne prodiru jednako brzo na sva područja. U svom povijesnom razvoju Rab je izrazito zatvoren otok pa slavenski Hrvati na otok dolaze sporije i kasnije nego na druge otoke sjevernog Jadrana, zato nijedno naselje na Rabu nema hrvatski naziv, što je posljedica spore i kasne infiltracije hrvatskog življa na otok a posebno u Grad (tek se polovicom 15. stoljeća spominje za Arbe slavensko ime Rab). Slaveni su bili stočari i ratari, te su se u početku držali dalje od utvrđenih gradova, no s vremenom počinju naseljavati i gradove, te se rimsko stanovništvo stapa sa Slavenima. Izgleda da u sam grad Rab ulaze tek poslije 10. st. po Kr. i tek vremenom nadjačavaju Romane. Naime, carski bizantski pisac Konstantin VII. Porfirogenet izvještava nas da u 10 st. u gradu stanuju Romani. Osim toga na Rabu nema ranijih glagoljskih spomenika a koji se javljaju na Krku i Cresu. Čak i kasnije je veći dio rapskih plemića (inače vrlo konzervativnih i zatvorenih te se u njihovu društvenu sredinu ulazilo vrlo teško) potjecao iz Venecije ili obližnjih talijanskih gradova: Galzigna, Spalatin, Zudenigo, Dominis, Cernotta, Nimira...

Slavenima na području Dalmacije pokušavaju prići rimski pape kako bi ih evangelizirali, naročito se za Dalmaciju zanimao papa Ivan IV., koji je bio rodom Dalmatinac (639. do 642). Međutim ta nastojanja nisu urodila plodom.
Ono što nije pošlo za rukom rimskim papama, uspjeli su postići bizantski carevi polovicom 8. st. Proširili su vlast na našem primorju i otocima, obnovili su stare rimske utvrde, te uredili autonomne općine po uzoru na stare rimske municipije.

Zapadnorimski car Karlo Veliki svojatao je Dalmaciju pa je došlo do rata između dva carstva. Sukob je završio mirom u Aachenu 803. god., kojim je Bizantskom Carstvu pripalo više primorskih gradova i otoci pa tako i Rab.

7. VRIJEME HRVATSKIH VLADARA
Hrvatska je potkraj 9. st. pod knezom Branimirom (879. -892.) bila samostalna država. U to je vrijeme Rab plaćao Branimiru kao samostalnom vladaru sto zlatnika godišnje. Hrvati su tada već prihvatili kršćansku vjeru, koju su u našim krajevima širili učenici Ćirila i Metoda na slavenskom jeziku i crkvenim knjigama pisanim glagoljicom.
Sve do dolaska na vlast prvog hrvatskog kralja Tomislava (925. god.) primorski gradovi i otoci, među njima i Rab, potpadaju pod vlast Bizanta. No tada oni postaju dio hrvatskog kraljevstva.
U to doba Rab je bio autonomna općina s vlastitim statutom, samostalno birao upravu, sklapao trgovačke ugovore i si.
Na drugoj obali Jadrana javlja se nova velesila, Venecija, i hrvatski su vladari morali ulagati znatne napore da bi spriječili dolazak Mlečana na istočnu obalu Jadrana. Početkom 11. st. Venecija je dva puta zauzimala Rab i ostale dalmatinske otoke, no za vrijeme najmoćnijeg hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. (1058. - 1073.) cijela je Dalmacija, pa tako i Rab, ponovno postala sastavni dio hrvatske kraljevine, tako da se Petar prozvao kraljem Dalmacije i Hrvatske.
Godine 1059. tadašnji rapski biskup Drago pozvao je na Rab benediktince i poklonio im veliki posjed i crkvice Sv. Petra i Sv. Ciprijana u Supetarskoj Drazi. Tu je darovnicu potvrdio kralj Petar Krešimir IV. dana 16. svibnja 1070. Za vrijeme vladanja hrvatskih vladara Rab je brzo napredovao ekonomski i kulturno. Mnogi vrijedni arhitektonski predmeti iz tog doba sačuvani su do danas u crkvama i samostanima. Redovnici benediktinskog reda u mnogome su pridonijeli širenju kulture na Rabu.

8. HRVATSKO-UGARSKI KRALJEVI
Hrvatska je dinastija izumrla i hrvatskim su zemljama zavladali najprije kraljevi Arpadovci, a kasnije Anžuvinci. Prvi Arpadovac bio je kralj Koloman, koji je dalmatinskim gradovima potvrdio neke povlastice što su ih ranije uživali. Rapskoj crkvi je poveljom iz godine 1111. potvrdio povlastice Petra Krešimira IV. i poklonio joj skupocjeni križ.
Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV., iz iste dinastije, sklonio se 1241. na Rabu bježeći pred Mongolima.
Ostali Arpadovci nisu mnogo marili za Dalmaciju i otoke, a time se vješto koristila Venecija i širila svoj utjecaj u ovim krajevima.
Tek godine 1358. dalmatinske je gradove oslobodio mletačke vlasti kralj Ljudevit Veliki iz dinastije Anžuvinaca. I on je 1367. posebnom poveljom potvrdio rapskoj crkvi povlastice Krešimira i Kolomana.
Nakon smrti Ljudevita Velikog Venecija je, iskoristivši unutarnje trvenje za nasljedstvo, početkom 15. st. zaposjela dalmatinske gradove i otoke te ostala njihov gospodar sve do svoje propasti godine 1797.

9. RAB POD MLETAČKOM VLADAVINOM
U srednjem je vijeku Rab brzo napredovao, kao važna trgovačka točka između zapada i istoka, imao jaku trgovačku mornaricu, te je stanovništvo živjelo u pravom blagostanju. Najveći broj stanovnika Rab je imao krajem 14. st. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je na otoku Rabu tada bilo 10 000 žitelja, a u samom gradu 5 000. Brojne vrijedne građevine iz tog doba jasno svjedoče o ondašnjem blagostanju.
Pronalaskom novog puta za Indiju, Sredozemno, pa tako i Jadransko more izgubilo je značenje u trgovačkom prometu prema zemljama istoka, te je Rab kao i većina jadranskih gradova počeo polako siromašiti i propadati.
Iako je Venecija za vrijeme svoje vladavine našim krajevima podigla mnoga vri¬jedna zdanja, pridonijela ekonomskom razvoju i razvoju umjetnosti, izgradila mnoge vitalne komunalne objekte, ipak je ona nametnula svoje zakone, oblike i životne običaje, te su ta mjesta izgubila svoju autonomiju. Građani više nisu upravljali svojim mjestima, osim u nekim unutarnjim poslovima.
Tako je i u Rabu mletačka vlada onemogućila samostalnost koju je Rab do tada uživao. Mlečani su se također vješto koristili međusobnim trzavicama između rapskih patricija i pučana, što je štetilo Rabu, koji je zato još brže propadao.
U vrijeme najvećeg uspona Rabu je veliki udarac zadala epidemija kuge, koja je u dva navrata, godine 1449. i 1456., pokosila veliki dio stanovništva. Narod je emigrirao na obližnje kopno ili susjedne otoke Krk i Pag. Južni dio grada, Kaldanac, najviše je stradao, gotovo sasvim opustio, te je tako taj najživlji dio grada potpuno propao. Nakon toga Rab se više nije potpuno oporavio, iako se broj stanovnika stalno povećavao. 1463. nakon pada Bosne pod tursku vlast na Rab dolaze brojni doseljenici bježeći od turaka. Rab ostaje pod mletačkom vlašću do 12. svibnja 1797., kad Napoleon ukida Mletačku Republiku. Iste je godine Napoleon dao Dalmaciju Austriji, ali je mirom u Požunu godine 1805. opet pripala Napoleonu. Prve francuske trupe došle su na Rab 1809. Rab je ponovno potpao pod Austriju nakon poraza Napoleona godine 1813. Bečki je kongres potvrdio pripadnost Dalmacije Austriji, koja je tako cijelo jedno stoljeće bila pod Austrijom, sve do 1918.
Po svršetku prvog svjetskog rata Rab i dijelovi Dalmacije pripali su Italiji a 1921. pripojen je tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca kasnije Kraljevini Jugoslaviji.

[Sv. Damjan]

10. RAB IZMEĐU DVA SVIJETSKA RATA
Između dva rata na otoku Rabu industrije nije bilo, turizam se razvijao, ali je još uvijek zapošljavao relativno mali broj radnika. Ne¬znatan broj radnika bio je u trgovini i zanatstvu. Ostalo su bili u manjem broju seljaci, a većina ratari, ribari i stočari. Veliki broj mladih ljudi odlazi u potrazi za zaposlenjem a jedan broj se školuje u centrima izvan Raba. Rabljani su najvećim dijelom antifašistički raspoložen osim neznatnog broja pojedinaca. Nakon napada Njemačke na Čehoslovačku, bilo je dobrovoljaca za borbu na strani češkog naroda, a antifašističko raspoloženje iz dana u dan raste. Došli su i crni dani kapitulacije, a Rab okupiraju Talijani.
Ljeti 1942. osnovali su zloglasni koncentracijski logor u Kamporu, gdje interniraju Gorane, Slovence i Židove. Nakon kapitulacije Italije zajedničkim akcijama logoraša u logoru i rabljana oslobođeni su internirci. Istovremeno je od dojučerašnjih logoraša formirana brigada koja opremljena i naoružana odlazi u borbu na kopno.
Od kapitulacije Italije do 19. ožujka. 1944. godine, Rab je slobodan. U tom razdoblju formirao se Kotarski narodnooslobodilački odbor. 19. ožujka. 1944. godine Otok zauzimaju Nijemci i Ustaše. Okupator je držao punu kontrolu Otoka i mora pješadijom, brodovima i avijacijom. Rabljani su dali svoj doprinos konačnoj pobjedi i slobodi, uvjereni da su ispunili svoju antifašističku i patriotsku dužnost.

11. POSLIJERATNI RAZVITAK
Odmah poslije rata rabljani su osposobili prijeratne turističke kapacitete, no tih je godina turistički promet bio neznatan, jer je i cijela Evropa bila porušena i teško se oporavljala od strašnih posljedica. Stanovništvo je životarilo uglavnom obrađujući plodnu zemlju, baveći se ribarenjem, stočarstvom, gradeći najviše na dobrovoljnoj osnovi ceste, škole i druge vitalne objekte za brzi razvitak. Mnogi su otišli s Raba tražeći posao u drugim većim središtima, ali je veliki broj onih koji su se i vratili.