povijest raba
Vrijeme hrvatskih vladara
Hrvatska je potkraj 9. st. pod knezom Branimirom (879. – 892.) bila samostalna država. U to je vrijeme Rab plaćao Branimiru kao samostalnom vladaru sto zlatnika godišnje. Hrvati su tada već prihvatili kršćansku vjeru, koju su u našim krajevima širili učenici Ćirila i Metoda na slavenskom jeziku i crkvenim knjigama pisanim glagoljicom.
Sve do dolaska na vlast prvog hrvatskog kralja Tomislava (925. god.) primorski gradovi i otoci, među njima i Rab, potpadaju pod vlast Bizanta. No tada oni postaju dio hrvatskog kraljevstva.
U to doba Rab je bio autonomna općina s vlastitim statutom, samostalno birao upravu, sklapao trgovačke ugovore i slično.
Na drugoj obali Jadrana javlja se nova velesila, Venecija, i hrvatski su vladari morali ulagati znatne napore da bi spriječili dolazak Mlečana na istočnu obalu Jadrana. Početkom 11. st. Venecija je dva puta zauzimala Rab i ostale dalmatinske otoke, no za vrijeme najmoćnijeg hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. (1058. – 1073.) cijela je Dalmacija, pa tako i Rab, ponovno postala sastavni dio hrvatske kraljevine, tako da se Petar prozvao kraljem Dalmacije i Hrvatske.
Godine 1059. tadašnji rapski biskup Drago pozvao je na Rab benediktince i poklonio im veliki posjed i crkvice Sv. Petra i Sv. Ciprijana u Supetarskoj Drazi. Tu je darovnicu potvrdio kralj Petar Krešimir IV. dana 16. svibnja 1070. Za vrijeme vladanja hrvatskih vladara Rab je brzo napredovao ekonomski i kulturno. Mnogi vrijedni arhitektonski predmeti iz tog doba sačuvani su do danas u crkvama i samostanima. Redovnici benediktinskog reda u mnogome su pridonijeli širenju kulture na Rabu.